Zovem se Robert Pečnjak, zaposlen sam kao trener u Hrvatskom biciklističkom savezu. Poslovi koje obavljam uključuju rad s Reprezentacijom i klubovima, kojima pomažem u skladu s njihovim potrebama (regrutacija novih članova, pomaganje oko planova i programa treninga, savjeti i edukacija trenera).
Završio sam Kineziološki fakultet u Zagrebu, a biciklizmom se bavim od 1982. godine kada sam počeo kao natjecatelj, te kasnije nastavio kao trener u reprezentaciji i raznim klubovima u Hrvatskoj.
Ovaj blog otvara se sa ciljem da se poboljša komunikacija sa klubovima i pojedincima dostupan na stranicama HBS-a. Ovdje ću periodično objavljivati tekstove vezane uz biciklizam, a također ću odgovarati na pitanja i pisati o temama koje su zanimljive svim zainteresiranima.
Što je to zapravo sportski biciklizam?
U jednom članku Huntera Allena, američkog trenera i bivšeg profesionalnog biciklista govori se o suštini biciklizma kao sporta. Postavlja se pitanje što je to zapravo biciklizam, da li je to utrkivanje s biciklom, da li je to sport u kojem se utrkujući na biciklu nadmećemo s konkurentima da vidimo tko pedalira jače, brže? Da li je u pitanju oprema, kupovanje i opremanje bicikla najlakšom opremom u susjedstvu? Da li je u pitanju druženje i pripadnost grupi? Da li je u pitanju dokazivanje u društvu?
Svatko od nas ima odgovor na pitanje što je zapravo sport kojim se bave i svaki od tih odgovora je pravi. Ipak autor napominje, a ja se s njim slažem, da kada ogolimo biciklizam do njegove srži, on je zapravo metafora za život. Tempiranje života. Biciklizam je sport tempiranja. To je tempiranje tijekom cijele utrke, tempiranje u zadnjih 300 metara. To je tempiranje sa hranom i tekućinom, kako bi zadržali dovoljno visoku količinu energije do cilja utrke. Također je to i tempiranje tijekom 21 dana etapne utrke, odnosno očuvanje energije tijekom prvih 8 etapa, kako bi, kada dođu brdske etape, imali više zaliha energije od konkurenata. Bez obzira u kakvoj ste formi, u koju kategoriju biciklista spadate ili koliku prosječnu brzinu možete razviti na treningu ili utrci, suočavate se sa vlastitim tempiranjem.
Ako prihvatimo argumente da se taj komplicirani, višedimenzionalni, visoko-intenzivni sport svodi na jednostavno nadmetanje sportaša u što boljem tempiranju, tada vam to može pomoći da popravite svoje rezultate koristeći ta saznanja.
Neke osnovne činjenice
Ukoliko ste se nekad natjecali, znate da postoji jedno kritično razdoblje utrke od otprilike 10 minuta, kada se odlučuje o tome tko će pobijediti , a tko će ostati u grupi. Ukoliko ste se pravilno tempirali prije odlučujućih 10 minuta, tada ćete imati dovoljno energije/snage da napravite pobjednički potez. Na jednoj etapnoj utrci u Americi bilježeni su različiti podaci. Jedan dan bilježeni su najboljih 20 minuta u W/kg, drugi dan najbolja minuta u W/kg,
treći dan najboljih 5 sekundi u W/kg itd. Na etapi dugoj 150 km cilj je bio identificirati vozača koji je bio najbolje plasiran uz najmanju potrošnju energije. Pokazalo se da je to bio upravo pobjednik te etape. Kako je to bilo moguće i na koji način je on vozio tu etapu?
Prvo je trebalo utvrditi koliko je stvarno pobjednik pedalirao u toj etapi. Podaci pokazuju da je pedalirao 79% etape, što znači da je punih 21% ili 57 minuta od ukupnih 4 sata i 30 minuta iskoristio da ne pedalira. To se slaže sa prijašnjim prikupljenim podacima (stotine pobjednika raznih utrka) koji pokazuju da pobjednici prosječno iskoriste 15% ili više vremena da ne pedaliraju. Naravno da to nije slučaj kada netko većinu etape provede u solo bijegu ili sa nekom manjom grupom vozača, ali to se dešava u 5% slučajeva kada se to pravilo ne primjenjuje.
Drugo šta se može zaključiti iz izmjerenih podataka je da se u većini utrka pobjede odlučuju u zadnjoj trećini utrke. U našoj konkretnoj etapi također je bilo kritično zadnjih 50 km kada se formirao bijeg manje grupe vozača iz koje se profilirao kasniji pobjednik. U tom periodu pobjednik je ostvario prosječnih 318W, što je iznosilo približno koliko i njegov izmjereni prag od 330W. Dakle nije ključno znati da se utrka rješava u zadnjoj trećini, nego da kada dođe ključni trenutak moramo potrošiti preostale rezerve očuvane energije. Znači da moramo odlučiti potrošiti energiju kada dođe vrijeme i ne brinuti se više o ekonomičnosti vožnje.
Treći zaključak proizlazi iz podrobnijeg promatranja zadnjih 13 minuta etape. Za to vrijeme dešavali su se učestali napadi i kontranapadi vozača vodeće skupine. Pobjedik je bio dovoljno pametan da sudjeluje u nekoliko napada i kontranapada, ali sve uz dovoljno odmora između dvije akcije. U tih zadnjih 13 minuta pobjednik je imao 15 ubrzanja iznad anaerobnog praga u duljini između 5 i 30 sekundi. Natjecatelj mora odgovoriti na napade i ne razmišljati o tome da li ide prejakim tempom, ali u vremenu između napada potrebno se odmoriti što je više moguće. U zadnjih 13 minuta pobjednik nije pedalirao ukupno 1:10 minuta. To ne izgleda puno, ali ti mikro odmori doprinijeli su da pobjednik angažira svoje preostale rezerve i pobijedi u završnom sprintu u trajanju od 36 sekundi sa prosječno utrošenih 739W. Vrlo je važno da se i u kritičnim trenucima utrke nađe prostora za uštede energije čak i u vrlo kratkim vremenskim periodima.
Ovo je samo jedan primjer koliko je važno pravilno se tempirati sa potrošnjom energije, sa pravilnim rasporedom napada na utrci i svim ostalim što se radi na dan utrke. Također treba znati da je to samo dio onoga što čini uspješnog natjecatelja. Uspješni natjecatelj mora biti i dovoljno motiviran (voljan) da efikasno angažira svoje preostale rezerve energije. Naravno da će na nekom dužem usponu natjecatelji biti prisiljeni na potrošnju energije bez mogućnosti mnogo odmora, ali to je nužno učiniti kako bismo ostali sa vodećima, u suprotnom nećemo imati prilike koristiti preostale rezrve energije za pobjedu na utrci.
Imajući na umu da je tempiranje osnova uspješnosti u biciklizmu možemo si pomoći da bolje definiramo pobjedničku strategiju, bilo da se radi o utrkama sprinta na pisti ili na velikim etapnim utrkama.
|
